[color=pink]Uspomene i sjecanje me najvise jebu[/color]

[I]Dobih neki dan mailom, pa odlucih podijeliti sa vama…[/I]

~~~

     "Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. Izbrisati
      je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio
      onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema
      ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota…" (‘Dervis i smrt’, Mesa
      Selimovic)

      Uspomene i sjecanje me najvise jebu. Da nije njih, poslije ovih 12
      godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup,
      radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i
      stedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na
      put
oko svijeta.

      Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam pozurio da
      ga  javim staroj raji sirom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio
      sam  se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio
      da bi bilo najbolje da im svima kazem da ih vise necu zvat sa onog
      starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a
      jebe me i  to sto nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj
      broj. Ima u  svakom zlu i malo dobra.
      Jebe me i to sto sam ters. Sve mi smeta. Jebe me sto mi je zena,
      kako je starija, sve slicnija svojoj mami. Jebe me sto mi djeca
      nece u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu.
      Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. 

 
     Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje. Bio sam u Bosni,
     do sad, osam puta. Potrosio silne pare i jebe me i to, jer sam
     mogao mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad
     jebe i dug. Jebe me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao,
     vidim da cu jos dugo, postati samo skoro Amerikanac. Jebe me i
    naglasak, pa kad  god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam.
    Zato najradije sutim. Jebe se njih odakle sam ja.

      Vrucina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaze ne idem vec
      godinama. Od kad su zabranili pusenje u restoranima, jedem
      samo kuci. Jebe me sto ne mogu pusiti gdje ja hocu, a jebu me i
      cigare od kojih sve teze disem.
      Jebe me americka unutrasnja i  vanjska politika. Jebu me americki
      predsjednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup
      benzin i slab odnos dolara prema euru. Jebu me crnci, Spanci,
      Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to
      sto vise ne mogu slusati ni nasu muziku.
      Jebe me americka televizija, americki filmovi, a jebu me i nasi novi
      filmovi koji su svi kao, ono, poucni. Kad mi je tesko i kad mi se
      skupi, idem trosit pare – kupovat’. Tako se ovdje prazni. Jebe me to
      sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim, osim da kupujem.
      Jebe  me sto vise ne pisem i sto nemam motiva. Jebe me sto
      osjecam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio.
      Mozda me to najvise  jebe. Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz
      sjecanja ono sto mi odgovara pa pravim neke teze i zakljucke.

      Jebe me rat u Bosni. Jebu me price iz tog rata. Jebu me Srbi,
      Hrvati I Muslimani, oni sadasnji i prosli. Jebu me price o herojima,
      lopovima i politicarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i
      mir. Jebe me sto nista nije kao prije, sto ni ja nisam kao prije, sto
      mi nismo kao prije i jebe me to nije.

      Buducnost, sadasnjost i proslost me opako jebu. Gdje cu biti za
      godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me sto ne znam gdje bi. Jebe me
      sto mi se ne ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje. Jebu
      me obziri prema sebi i prema drugima. Sadasnjost me razvaljuje,
      pomijesana sa prosloscu, a ova buducnost ceka iza coska da
       prevagne.
 

      Prije neki dan sam uselio u novu kucu. Na silu priveo dvojicu da mi
      u lice kazu kako im se kuca svidja. U novoj kuci imam i novi broj
      telefona. Dosad me jos niko nije zvao, ali sigurno hoce. Nemaju
      ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kazu:
      ovo je vas sretan dan, hocete li novu kreditnu karticu? Kako samo
      znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi sto sve znaju, pa i
      telefone.
      Jebe me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj star 10
      godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru.
      Jebe me spijuniranje svega sto se krece i zivi, a tek da misli…
      Doduse jebu me i veliki racuni za telefon. To dok sam svima javio.
      Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na komadic papira.
      Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su
      kod nas bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k'o
      njihovi, a ne veliki k'o rode.

      Jebe me sto mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko
      su lijepe da je u njih i tesko povjerovati.
      Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam
      vise ni sam. Jebe me nesvjesna laz i svjesna istina. Jebu me bivsi
      gradjani i sadasnji papci. Jebu me njihove zivotne price i istorije.
      Jebe me prostor bivse Jugoslavije sa kojih su ti dosli. Jebu me i
      zemlje koje su nastale na tom prostoru. Jebe me i ujedinjena
      Evropa. Jebe me Njemacka bez marke i Italija bez lire i Ponte
      Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje ce uskoro u tu
      Evropu. Jebe me Prag sa svim nasim izbjeglicama u njemu. Jebe
      me sto Madjarska i dalje nema mora.

      Fudbal vise ne znam gledati. Jebe me doasadni NBA i glupi
      bejzbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti. Jebu
      me americki Jevreji, koji rodjenu majku stavljaju na market za
      dolar. Ili malo vise. A i manje. Jebu me i americki krscani, gdje se
      svaki grijeh oprasta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i
      americki muslimani sto se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte
      svih vrsta sa obaveznim vozacima motora Harley Davidson cija se
      inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih
      prdavaca.
      Jebu me i njihove istetovirane glupace na zadnjim sjedistima. Jebu

      me i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama
      ispod pazuha. Americko skolstvo me pravo jebe sa djecom koja
      uce 6 predmeta cijelu godinu, od kojih cak tri biraju po zelji.
      To sto  je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka me pravo jebe,
      jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista, a
      kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za
      covjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes.

      Jebu me i americki beskucnici, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno
      k'o kerove po ulici. Jebe me i americko pravosudje, gdje ima prava
      samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to sto me stalno pozivaju
      u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa
      ih se jebe sto i ne govorim engleski. Jebe me sto nema Boema.
      Jebu me i rap i dzez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu.
      Jebu me i njihovi doktori, koji ce ti do kraja zivota drzat’ gips na
      slomljenoj ruci, samo da bi ti naplacivali slijedecih 100 godina.
      Jebe me americki lazni moral i sto k'o covjek ne mogu vidjet’
      zenske gole sise na televiziji. Jebe me sto moram stalno gledati
      kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise,
      svejedno je. Jebe me mafija jer je vise nema. Sad su to bankari i
      poslovni ljudi u  odijelima sa laptopima u ruci, a ne sa pistoljima.
      Jeb'o Ameriku bez mafije. Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta.
      Jebe me njihova nada i prica o Americi kao zemlji gdje mozes
      uspjeti. Rasizam me pravo jebe.
      Mrzim sve boje ljudi – od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski
      rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i
      to me jebe. Jebe me prica o nasim kamiondzijama sto mlate lovu i
      pisaju u boce od gatorada. Jebe me i prica o jednom nasem sto je
      bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.
      Jebu me ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Ford
      Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i
      imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili dva. Jebu
      me bosanska djeca sto izmedju sebe pricaju engleski, bez
      akcenta.

      To sto sam ja volio Selimovica me pravo jebe kao i to sto znam
      napamet puno toga sto je on napisao.
      Ali, sta mi vrijedi.

___________________________________________________________

pink_lady
Sizofrenicna... (Ostalo kod naseg dezurnog psihologa...)

43 komentara

  1. @ *Saint*: I meni je tuzno… Valjda zato sto je toliko istinito… Jesi dobila tetku? 😉
    @ hopala: A sto kolega JA da se ne dam? Pa nisam JA pisala… Sem toga, vakat je vala i da se dam… (Haha, za sve ovo je kriva ona missica, vidi kako me pokvari!)
    @ 3 put nepismena miss: Znala sam ja na cemu ces ti zapeti 😉 [ne na pravopisu, nego na… *ebanju! – ups, izleti mi!] :] Grrrrrrliiiiiii i tebe ludo bice, i rukama i nogama (vela havle, sta mi je?!)
    @ tresnja: Pretpostavljam otprilike onoliko koliko meni da procitam mail 😉 Ali se isplatilo, barem za mene!
    @ Birtanem: Mislis? 😉
    @ nostalgicarka: Ma ja bi nesto drugo, no dobro.. 😉 Kiss
    @ TE: Ja kontam sta bona cekati, gotovo sve ;)) Nego, sta ti to cekas u zivotu, pa ti podsvijest to izbaci? 😉 [vidi me, wannabe Fredovca]
    @ hipersis: Jasta!!

  2. Kad na mlado poljsko cv'jeće
    Biser niže ponoć nijema,
    Kroz grudi mi želja l'jeće:
    “Što te nema, što te nema?”

    Kad mi sanak pokoj dade
    I duša se miru sprema,
    Kroz srce se glasak krade:
    “Što te nema, što te nema?”

    Vedri istok kad zarudi
    U trepetu od alema,
    I tad duša pjesmu budi:
    “Što te nema, što te nema?”

    I u času bujne sreće
    I kad tuga uzdah sprema,
    Moja ljubav pjesmu kreće:
    “Što te nema, što te nema”…

Komentariši